Sunday 15 April 2018

In a little while



Narednog dana, Njujork je bio oblepljen ogromnim posterima koji su reklamirali novi broj magazina "Spin" posvećen "25-godišnjici panka". Na njima je dominirao Džoj, veći od života, njegovo ogromno lice je bilo na svakom slobodnom zidu u gradu.
Čim sam stigao u bolnicu, ispričao sam mu o sve o tome.
Bio je na ivici svesti mada je još uvek reagovao; znao sam da može da me čuje.
"Ponosan sam na tebe, burazeru" rekao sam mu.
Stisnuo mi je ruku, pogledao me, i nasmejao se.
"Hvala ti" prošaputao je.
Bile su to poslednje reči koje mi je uputio.
Usledila je besana noć.
Keva me nazvala oko 23:40, upravo dok sam se spremao da ja nazovem nju. Bili smo oboje pometeni svime što se dešava.
Ujutru je zazvonio telefon.
"Zvali su iz bolnice", čuo se kevin glas. "Rekli su da dođemo što pre."
Kris Snajps je otišao na turneju sa bendom, pa sam nazvao Artura Vegu i Endija Šernofa i kazao im da dođu u bolnicu ukoliko žele da se oproste od Džefa.
Vožnja do bolnice je bila kao u snu. Ja čak nisam bio sposoban ni da vozim, pa je keva preuzela volan. Nakon svega, ona se i dalje držala, jača od mene. Prosto je neverovatno odakle je ta žena nalazila toliko snage koju je imala. U životu je prošla kroz toliko toga a i dalje je neustrašivo gurala. Džef i ja smo imali neverovatnu sreću što nam je baš ona bila majka.
Tokom vožnje, jedna pesma mi je sve vreme bila u glavi. Moj drugar Džejms Ljorandi je često puštao na džuboksu u Buro kafeu u našem komšiluku, on je tu radio za šankom a ja često utapao svoje tuge. Bila je to pesma U2 "In a little while" - lagana, soul, u stilu Otisa Redinga iz '60-tih. Pomislio sam kako bi zaista bilo lepo da moj brat čuje neku takvu utešnu melodiju koja bi mu pomogla pri prelasku u naredni svet.
Uopšte mi nije bila na umu ironija naslova ili stihova te pesme, svakako ne svesno - jednostavno, bila je to prelepa pesma. Ali, kada sam je pustio - ja, Arlin, keva, Leri, Endi i Arturo smo pukli, počeli svi da nekontrolisano plačemo. Naš momak je predugo bio u valikom bolu, samo smo hteli da njegove patnje prestanu.
Dokje pesma išla, držali smo ga za ruke i trljali ih, govorili mu "Volimo te Džoj. Uskoro ćeš biti OK. Više neće biti bola, patnje. U redu je da nas sada napustiš, svi te volimo."
Nekoliko trenutakanakon što se pesma završila, sestra je kazala: "Otišao je."
Otišao je. Otišao je sa pesmom, pomislio sam, na ono mesto na koje idu pesme kada se završe - gde god da je to.


Međutim, kada smo izašli iz bolnice, video sam svog brata po celom gradu. Ne samo na onim posterima, već svuda. Video sam ga u hiljadama klinaca na ulici koji su nosili pantalone poderanih kolena i ovalne naočari za sunce. Bio je u pesmama koje je napisao i pevao. Bio je i dalje svuda, ali najviše u mom srcu i mojoj duši, u mom telu, mom umu. Svom mlađem burazeru je i dalje bio heroj zaštitnik - ne samo kao Džoj Ramon već i mnogo više od toga, ona radilica koja se vinula do astronomskih visina i koju ništa u tome nije moglo da omete ili spreči. Njegovo hrabro zaveštanje je bilo inspiracija, baš kako sam i nameravao da ova priča bude.
"Hajde pođi sa mnom, idemo u pravi kul provod" pevao je on.
I išli smo. Hvala ti što si me poveo sa sobom, buraz.
Iako više nisi uz mene, uvek ćeš biti moj heroj.


Misliio sam da će smrt moga brata stvoriti makar kratku pauzu u ludilu koje je vladalo "Svetom Ramonsa", kako bi smo majka i ja imali koji tren ne samo za žalost i oporavak, već i da se utešimo time koliko je Džoj bio poseban. Nisam bio previše priseban tada, moglo bi se čak reći da sam ostavio svojim starim drugarima iz Ramonsa da se pobrinu da stvari i dalje ostanu "zanimljive".
Riči Ramon je avionom doleteo iz Kaliforije da bi bio sa nama na sahrani, a stigao je i Tomi.

Niko od ostalih članova benda mog pokojnog brata nije se udostojio da nas makar pozove, mada je Džoni poslao buket cveća na grob.
Dva dana nakon Džojeve smrti - upravo u vreme kad su se njegovi obožavaoci sa svih strana okupili na sahrani - Marki Ramon je u emisiji Hauarda Sterna kukao kako ga niko nije lično pozvao da dođe na Džojevu sahranu. Narednog dana me nazvao i nastavio sa tom pričom.
"Mark, pa juče sam sahranio brata" odgovorio sam mu. "Zar nisi mogao da sačekaš još nekoliko dana sa tom pričom?"
"E pa" reče on, "ja mislim da je trebalo da me obavestite o tome. Niste vi to dobro uradili."
"Mark, šta ti misliš, da smo slali pozivnice za sahranu? Pa došle su stotine njih koji su takođe mogli da kažu isto što i ti. Daj bre, čoveče, svi smo pukli, imaj makar malo milosti!"

Iako je bio očigledno nadrndan kada je prekinuo vezu, dva sata kasnije opet je nazvao i počeo da se izvinjava za loš tajming. Kamo sreće da je tu bio kraj. Kao i obično, kada su Ramonsi bili u pitanju, stvari su ponovo pošle bzarnim tokom.
U martu 2001, kada smo se još uvek nadali da će Džoj pobediti bolest, on, keva i ja smo pričali šta bi mogli da napravimo za njegov pedeseti rođendan 19. maja. On je hteo da napravimo veliku rođendansku žurku bez obzira na njegovo stanje, čak i ako ne bude mogao da joj lično prisustvuje. Želeo je da na njoj nastupe njegovi prijatelji i omiljeni lokalni bendovi, da se svi zabavljaju njemu u čast. Naterao nas je da mu obećamo da će tako biti.
Nažalost, Džoj nije dočekao svoj pedeseti rođendan. Preminuo je u nedelju 15. aprila. Beše to nedelja koja je bila čudna kombinacija jevrejske Pashe, hrišćanskog Uskrsa i poslednjeg roka za plaćanje poreza na zaradu.
Tragična vest je ekspresno obišla svet, pojavila se u svim medijima. Fanovi su se spontano okupljali ispred CBGB-ja, prostor ispred ulaza pretvoren je u jedno poveće svetilište posvećeno Džoju, okičeno svećama, cvećem, fotografijama, pesmama, patikama, poderanim farmerkama i raznim drugim stvarima koje su podsećale na preminulu pank rok ikonu. Na skoro svima je bilo ispisano "Volimo te Džoj". Do narednog dana se to svetilište proširilo na ceo pločnik, i na kraju doslovno prelilo na kolovoz te ulice.
Za kevu i mene je podrška došla u vidu bezbroj razglednica, buketa cveća, poklon-paketa i beskrajnog niza telefonskih poziva. Zaista smo bili njima preplavljeni, pa čak i ošamućeni. Do tog trenutka smo nas dvoje postali potpuno iscrpljeni, ali ipak smo želeli da nastavimo sa planom kako da proslavimo Džojev život - na dan njegovog rođendana.

Mickey Leigh with Legs McNeil
"I Slept With Joey Ramone (A Punk Rock Family Memoir)" (2009)
- Chapter 41

No comments:

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...